Bolećivo sentimentalan horor

Kad sam tek upisao studij likovne umjetnosti, nakon uzaludnih godina na književnosti, nekoliko likovnih događaja 1981/82. snažno je utjecalo na mene. Sjećam se posjeta Sikstinskoj kapeli u Rimu, koja me fascinirala veličinom i Michelangelovim Strašnim sudom. Potom sam u Grand Palaisu u Parizu vidio ozbiljan presjek suvremenih likovnih zbivanja. U Duždevoj palači u Veneciji mogao sam se diviti venecijanskom manirizmu, a u Rijeci, u Malom salonu Moderne galerije, imao sam prilike vidjeti senzacionalnu izložbu Dimitrija Popovića, nadahnutu Leonardom i motivima Erosa i Tanatosa. Fascinirala me sposobnost autora da olovkom u boji ostvari tako snažan dojam, rastvarajući poznate Leonardove motive na svoj, prepoznatljiv način. Očarala me i sposobnost poružnjavanja lijepog na način da postane – jezivo lijepo!

Izd. Mozaik knjiga, Zagreb, 2022.

Milan Zinaić bio je promotor tridesetogodišnjeg autora, koji se već bio nametnuo kao ozbiljno ime i na europskim prostorima. Tada utjecajan teoretičar umjetnost, bio mi je profesor na fakultetu, ali i, što je za ovu priču važnije, susjed. Darovao mi je katalog izložbe s dvama originalnim bakropisima otisnutim u 25 primjeraka – koja imam i danas. Tako se uspostavio neki moj spiritualni odnos prema Dimitriju Popoviću. Koju godinu poslije Zinaić, tada direktor Grafičkog zavoda Hrvatske, darovao mi je i monografiju Tonka Maroevića posvećenu Popovićevoj Juditi. Slavni rumunjsko-francuski filozof Émil Cioran u Parizu 1989. rekao je Popoviću „da bi njegovu umjetnost najbolje razumjeli Rusija Dostojevskog i Španjolska svete Tereze Akvilske“ (Smrt Danila Kiša, Zagreb, 2011). Desetljećima potom imao sam prilike, zahvaljujući zajedničkom prijatelju, više sati razgovarati s umjetnikom na terasi Gradske kavane u Zagrebu. Taj razgovor zaokružio je neki moj pogled na Dimitrija Popovića – no nikad više nisam osjetio onaj ushit kao na riječkoj izložbi s kraja 1981. Kako starimo, tako u svemu vidimo odviše jasno i svoju i tuđu životnu priču – i gotovo nas je nemoguće oduševiti. Prva rana je najdublja.

Moj odnos prema njegovom književnim tragu bitno je drugačiji. Taj odnos od početka je bio racionalniji i oprezniji. Pun odmjerena razumijevanja za čovjeka sličnih interesa. Iako većina ljudi doživljava Dimitrija Popovića isključivo kao likovnog umjetnika – pa tako svaka čestita zagrebačka obitelj ima više njegovih grafika – meni je on već dulje vrijeme zanimljiviji kao književnik no kao likovni umjetnik. Naime, u književnosti on još istražuje i pokazuje kreativnu nedisciplinu, dok je u likovnoj umjetnosti jasno postavio granice svojih interesa. Sam literarni stil Dimitrija Popovića na neki način sličan je njegovim grafikama: jak utjecaj nerijetko odveć pedantna realizma, uz upletanje finog, no morbidnog nadrealizma. Sve je zavodljivo lijepo – na užasan način. Cilj je prigušenim užasom utisnuti jake emocije u čitatelje. Ponekad je sve teatralno, no emocije su iskonske i uzbudljive. Umiranje u kazalištu zna biti daleko emocionalnije od onog u stvarnom životu. Tekst je bolje napisan. Oslobođen banalnosti.

Literarno je Dimitrije Popović nedvojbeno fasciniran Franzom Kafkom i Danilom Kišom, no njegovo pisanje arhaičnije je od onog njegovih uzora. Dimitrijev je realizam oprezan, detaljan, ponekad patetičan, a nadrealizam dotiče snove i sudbinu. Slijedeći grafičku linearnost svojih vizija ponekad mu nedostaje malo boje kako bi mu književnost zablistala u punoj raskoši... Možda je problem u tek nešto uredničkog rada, koji bi svemu dao raskošno, čudesno, izvanvremensko blještavilo? Ipak, kad zapisuje nestabilne misli svog razigranog – i nekako mračnog – uma dohvaća razinu ozbiljne književnosti. A ta književnost sva je izašla ispod ogrtača Vječnog Kosca, jer Smrt je jedini pravi motiv ozbiljne umjetnosti.

Popović mi je davno dao Priču o priči da je objavim u Književnoj Rijeci. „Potreba da napišem priču Smrt Danila Kiša javila se u Parizu. U tamnošnjoj bolnici Fosh bio sam operiran 14. 02. 2007. godine zbog tumora na glasnicama. Noć prije operacije proveo sam u nekoj čudnoj mirnoći. Bez napetosti i straha. (...) Nakon četrnaest dana napustio sam bolnicu Fosh. U kartonski plavi fascikl uz otpusno pismo s iscprnom medicinskom dokumentacijom stavio sam i pet listova ispisanih sitnim rukopisom mjestimično iskrižanih i prepravljenih rečenica. To su bile prve stranice priče koju sam naslovio Smrt Danila Kiša.“ Ponekad je teško razdvojiti život od književnosti. Mali događaji pokreću složena zbivanja koja, od vremena do vremena, rezultiraju važnim umjetničkim djelima. Danilo Kiš, u pratnji Vječnog Kosca, uhvatio je Dimitrija Popovića za ruku i postao njegov Vergilije na putu kroz Pakao malog, svakodnevnog života. Pisao sam o Popovićevoj zbirci priča Smrt Danila Kiša (Zagreb, 2011). Na tu knjigu nadovezuje se i aktualna zbirka Kratak život odrubljene glave (Zagreb, 2022). Ključna priča je oproštajna Happy New Year, bajkovita u jednostavnoj alegoričnosti, u sažimanju ljudskog života kroz sjećanje božićnog drvca. Cijeli ugođaj ima nešto od jezive priče Slavuj i ruža Oscara Wildea. Beskrajna tuga uzaludne žrtve i neizbježno tragičan kraj. Žal za prohujalim životom i sentimentalnost prema sebi. Ta je priča oduživanje duga i Cioranu (koji je zagovarao samoubojstvo) i Kišu, koji je umirao nedovoljno daleko, ali i samom sebi i svojoj smrtnosti.

Uz tu kratku priču u knjizi su i priče Kopile, s očekivanom, ali efektnom poantom, te Bokokotorska vera icona, koja je odavanje počasti Arnoldu Böcklinu i njegovoj seriji slika Otok mrtvih. Naime, smatra se da je Böcklin bio nadahnut (i) otokom Svetog Jurja u Bokokotorskom zaljevu za svoje najslavnije djelo, koje je izveo u najmanje pet verzija. Naslovna, Kratak život odrubljene glave, koja zauzima dvije trećine knjige, u neskladu je s trima spomenutim pričama. Naime, ona nije ni priča, ni roman, već nešto između. Prva asocijacija nedvojbeno su motivi Judita i Holoferno, odnosno Saloma i sv. Ivan Krstitelj. No priča je u osnovi prilično crnogorska, s elementima Edgara Alana Poea. Ja kao čangrizavi urednik (u jednom od svojih života) natjerao bih autora da tu predugu kratku priču pretvori u roman, s razrađenijim prikazom likova i da je oslobodi balasta triju pravih kratkih priča. Općenito je Popović često imao problema s uređivanjem svojih knjiga – jer mu urednici, iz poštovanja prema njegovu umjetničkom tragu, daju odveć velika prava tamo gdje bi mu ih trebali oduzeti. Za njegovo dobro. No možda je moj problem što sam odviše toga vidio i pročitao u svom životu, pa mi je uvijek žao kad mi se čini da je neko umjetničko djelo moglo biti neusporedivo bolje – s relativno malim zahvatom. Tintoretto, kad bi želio izvesti neku veliku kompoziciju, imao je običaj raditi realistične figurice od voska i onda ih usnopljeno osvjetljavati, ne bi li uravnotežio prostornost odnosa svjetla i sjene. U takvu pogledu sa strane mnogo je toga jasnije. Kod Popovića pak ponekad mi se čini da olako, gotovo prostodušno, pokazuje sve faze procesa traženja najboljih rješenja, razgolićujući time svoja slaba mjesta. To vrijedi i za njegov likovni i za njegov književni trag.

I zato mi je vrlo predvidljiva i bolećiva kratka priča Happy New Year nekako najdojmljivija u ovoj zbirci. Predvidljiva je poput naših života, a opet se nekako urezuje u sjećanje. Bolećivo sentimentalan horor. Ukratko: neujednačena, ali zanimljiva knjiga važnoga hrvatskog književnika, koji ni u jednoj svojoj rečenici nije prestao biti Crnogorac. Očekujem još umjetnikovih djela, a on kao da žuri u zatvaranju opusa – koji je nemoguće jednostavno zatvoriti.